U vrijeme kada se veze grade godinama, pa ni tada ne opstaju, Mejasa se udala nakon samo šest dana poznanstva. Bez mnogo razmišljanja, bez velikih planova, samo srcem i vjerom.
Mejasa iz Gradačca, jedna obična, a tako posebna žena, pokazala je kako se i u tuđini može živjeti kao kod kuće – ne samo kuhanjem i govorom, nego i dušom. Njena priča je poput onih starih bajki o nevjerovatnim putevima, hrabrim odlukama i ljubavi koja se rađa za šest dana, a traje cijeli život
Baš kao nekad, kad su brakovi dogovarani uz kahvu i riječi roditelja. Taj čovjek, kojeg je jedva poznavala, pokazao se kao najbolji izbor – nježan, podržavajući i spreman da s njom dijeli sve – i život, i dom, i sjećanja na Bosnu.
Kada je stigla u Njemačku, život se nije zaustavio – samo je promijenio adresu. Nova kuća, veliko dvorište… I onda je, šetajući s mužem, ugledala sobičak koji ju je podsjetio na mutvak – staru ostavu iz djetinjstva.
Taj trenutak bio je prekretnica. I više ništa nije bilo isto.
Krenula je s vizijom, a završila s prostorijom koja miriše na Bosnu. Vezeni jastuci, ćilimi, ručni radovi, sve što podsjeća na dom, Mejasa je brižljivo postavljala jedno po jedno. Taj prostor nije bio samo estetski – bio je duhovni zaklon, mali raj u kojem sve ima smisla.
Njen suprug bio je oduševljen, ne samo rezultatima, već i time što je u njoj probudio talenat za pisanje pjesama, izražavanje emocija kroz stihove koje ranije nije imala potrebu izgovarati.
Mejasa ne čuva tradiciju samo u sobi – ona je živi. Pravi zimnicu, kuha na starinski način, obrađuje baštu i s ljubavlju sadi voće i povrće – baš kao nekad kod kuće.
S Njemačkama razmjenjuje recepte, divi se njihovoj preciznosti, ali ostaje vjerna bosanskoj kuhinji. I upravo kroz tu razmjenu gradi mostove – ne samo između zemalja, nego između ljudi.
Ona ne bježi od modernog života, ali ga ne dopušta da joj ukrade korijene. Dvije kulture spojila je u jedno, ali nije se odrekla sebe. U njenom domu nema prevelike raskoši, ali ima duše, osmijeha, i mirisa hljeba koji podsjeća na djetinjstvo.
Mejasa je pokazala da možeš biti savremena žena, živjeti u razvijenoj zemlji, a da i dalje pjevaš sevdalinke, pripremaš sarmu, i držiš vezen stolnjak koji je nekad babina ruka izvezla.
Priča o Mejasi iz Gradačca nije samo o ženi u inostranstvu. To je priča o snazi identiteta, o ljubavi prema korijenima, i o tome kako ni kilometri, ni jezik, ni drukčiji običaji ne mogu izbrisati ono što nosimo u sebi.
U njenom mutvaku iznikla je soba puna uspomena. U njenoj bašti rastu rajčice, ali i nada da tradicija može živjeti čak i tamo gdje niko ne zna za Gradačac. A u njenom srcu – Bosna, kao nekad, samo možda još i jača.
Jer kad znaš ko si i odakle dolaziš, ni svijet ne može da te promijeni – već ti, svojim primjerom, mijenjaš svijet.
