Humanost me koštala života… Prije 2 godina sam oženio ženu koju sam želio da spasim od ulice, imala je kćerku od 15 godina i prihvatio sam je kao svoju, realno je mogla i biti jer ja imam 45. Međutim, ta njena kćerka je brzo postala djevojka i prošle godine NA NJENO INSISTIRANJE počeli smo da povremeno imamo odnose. NISAM JOJ JA UZEO NEVINOST, samo da se zna…
Govorila je kako obožava grubosti dok radi one stvari i da je to pali. Sve sam radio samo da bih je usrećio. Trajalo je to 3-4 mjeseca, ali prije nekih mjesec dana dok sam je na nikada grublji način zadovoljavao na vratima se pojavila njena mama. Kada je to njena kćerka vidjela počela je da plače i da glumi kako je ja zlostavljam. Nisam mogao da vjerujem, pokušao sam da objasnim da je dobrovoljno pristala, a njana mama, moja supruga mi je rekla OBJASNIĆEŠ TO NA SUDU… Spremile su se na brzinu i krenule…
Pravnik sam po struci i znao sam da mi nema spasa… djevočica nema ni 17 godina, a uz to je bila sva izgebana, crvena i u modricama. Molio sam da ne idu, jer bih bio uništen i kao čovjek i profesionalno, ma na svaki način, moja supruga je tada zastala i rekla da neće prijaviti, ali da moram da prepišem stan njenoj kćerci koju sam obesčastio. Niti sam je obesčastio, niti sam je uzeo na silu, ali sve je bilo protiv mene i da bih im zatvorio usta, pristao sam.
Dao sam stan njenoj kćerci bukvalno isti dan i sada sam trenutno sa svojih 45 godina podstanar ni kriv ni dužan, sve zbog moje dobrote i humanosti,s ve zbog toga šti nikada nikome ne znam reći NE.
Mnogo sam razmišljao o ovome i mislim da sam žrtva prevare i da su mama i kćerka sve smišljeno uradile kako bi se dokopale mog stana, nije se njan mama taj dan tek slučajno pojavila, a trebala je biti 100-tinjak kilometara dalje.
