Kad se moj suprug razbolio, postala sam mu majka, a ne supruga
U početku nisam ni primjećivala koliko se naš odnos mijenja. Bila sam uplašena, zbunjena i nesvjesno sam ga počela tretirati kao dijete. Donosila sam odluke umjesto njega, kontrolirala njegovu ishranu, terapije, raspored. Željela sam da mu olakšam, da ga zaštitim od dodatnog stresa, ali nisam shvatila da mu tako oduzimam moć i dostojanstvo.
“Nemoj tako da sjediš, namjesti bolje kičmu, boletiće te kosti, popij sada lijek, da li si pojeo sve što sam ti napravila”, i još stotine sličnih rečenica.
Bolest je postala središte našeg života. Sve se vrtjelo oko nje – kad će mu biti bolje, kako da mu pomognem, šta još mogu da uradim. Postepeno sam se potpuno izgubila u toj ulozi negovatelja. Zaboravila sam na sebe, na svoje potrebe, na ono što nas je nekada činilo partnerima.
A onda sam shvatila – on nije dijete. On je moj suprug. Čovjek koji se bori sa bolešću i koji treba mene pored sebe, a ne nekoga ko ga vodi za ruku kao nemoćno biće. Trebala mu je podrška, ali i prostor da i dalje bude on – da donosi odluke, da izrazi svoje mišljenje, da osjeća da još uvijek ima kontrolu nad svojim životom.
Ali njega je bolest nemilosrdno uzimala.
S vremenom je ostao nepokretan. Isprva je mogao da ustane uz moju pomoć, da se osloni na mene, ali vrlo brzo je i to postalo nemoguće. Ja sam ga hranila, kupala, mijenjala mu pelene. Prvih nekoliko puta bilo je teško, i fizički i emotivno. Osjećala sam da gubim supruga, a on je osjećao da gubi sebe. Vidio je stid u mojim očima dok sam mu prvi put skidala odjeću da bih ga okupala. Vidio je suze koje sam krila dok sam mu namještala jastuke ispod leđa da ne dobije rane od ležanja.
“Jel ti udobno ovako?”
“Svejedno Maro, idi radi nešto svoje.”
“A šta ti sad to znači? Lijepo sam te pitala.”
… a onda muk…
Shvatila sam da je to govorio iz neprijatnosti, a ja sam povezivala sa tim da me ponižava i da nisam dostojna ni da mi odgovori na moja pitanja i moju brigu.
Bilo je noći kada nisam spavala jer sam morala da ga okrećem na drugu stranu, jer bi se probudio u bolovima, jer bi kašljao i gušio se, a ja sam bila jedina koja je mogla da mu pomogne. Bilo je dana kada bih sjedila kraj kreveta, iscrpljena, i pitala se kako da nastavim. Bilo je trenutaka kada bih se odmakla od njega samo da bih mogla da zaplačem, da on ne vidi. Nisam željela da ga opterećujem svojim umorom, ali on je sve znao.
Najviše me je boljelo to što je i on patio zbog mene. Zbog toga što nisam imala vremena za sebe. Zbog toga što sam ga podizala iz kreveta, mijenjala mu posteljinu, brisala mu lice i ruke, dok je on ćutao i gledao u jednu tačku. Jednom mi je rekao:
„Znaš, najteže mi je to što ne mogu da te zagrlim, da ti kažem koliko mi značiš. Da ne izgleda kao da ti samo oduzimam život.”
Plakao je kao dijete. Miješala su mi se osjećanja, išla su od sjaja do očaja. Svako ka crv gradi svoj put. Znala sam da mogu da odem iz cijele priče da zaštitim sebe, ali kakav bih ja to bila čovjek? Odustala sam od te pomisli, a ne od ideje.
Tada sam shvatila koliko je važno da ga ne gledam kao nekog ko je samo bolestan, već kao čovjeka kojeg volim. Počela sam da ga podsjećam na sve one priče koje smo dijelili, na pjesme koje smo zajedno slušali. Umjesto da sam u ulozi brižne majke, trudila sam se da ga dodirujem s ljubavlju, da mu pokazujem da je još uvijek moj suprug, moj partner, moj čovjek.
Možda su se uloge promijenile, ali ljubav nije nestala. Naučila sam da budem i negovatelj, i oslonac, i prijatelj, ali prije svega – njegova žena.
Nisam ni primijetila kada sam prestala da budem ja. Kada sam prestala da budem žena, supruga, prijateljica. Kada su sve moje misli, svi moji pokreti, cijeli moj dan postali podređeni njemu i njegovoj bolesti.
“Ćao seko, hoćeš li da prošetamo”?
“Ne mogu, Petar mora da ruča.”
“Možeš li kad ruča?”
“Pa ne želim da ga ostavljam samog.”
“Ali to traje godinama, nađi neki izlaz za sebe, moraš da živiš.”
… Spustila sam slušalicu.
Vređala sam se kad ljudi nemaju razumijevanja za moj život dadilje. Nisam razumjela one koji se brinu za mene. Mislila sam da samo ja radim ispravne stvari. Shvatila sam vremenom da sam pogriješila.
U početku su mi govorili da vodim računa i o sebi, ali nisam ih slušala. Kako da mislim na sebe dok on leži nepokretan, dok zavisi od mene u svakom pogledu? Kako da uživam u nečemu dok on ne može ni da se okrene u krevetu bez moje pomoći?
Tako sam postepeno prestala da izlazim, da se viđam s prijateljima, da radim bilo šta što nije vezano za njega. Dani su mi prolazili u brisanju, hranjenju, prekrivanju, namještanju jastuka. Svaki moj pokret bio je u službi njegovih potreba, a moje su nestajale negdje između.
U ogledalu sam sve rjeđe prepoznavala sebe. Lice mi je bilo umorno, kosa neuredna, nokti polomljeni. Nekada sam vodila računa o sebi, o svom izgledu, imala svoje male rituale, ali sada nisam imala vremena ni za najosnovnije stvari. Ponekad bih sjela na ivicu kreveta i shvatila da tog dana nisam ni jela.
A najviše me je bolelo što sam osjećala da nestajemo i on i ja. On – jer ga je bolest uzimala malo po malo, a ja – jer sam se gubila u toj ulozi njegovatelja, zaboravljajući da postojim i kao osoba. Više nisam bila sigurna gdje prestajem ja, a gdje počinje njegova bolest.
Tog jutra sam osjećala da nešto neće biti kako treba.
Bio je nekako lijep i raspoložen. Zamolio me da ga obrijem, da mu donesem novine.
Nije to bio ritual, jer godinama nije bio raspoložen, pa ni novine nije čitao. Kao da je osjećao da će mu laknuti, da ćemo završiti sa mukama. Ja nisam znala šta se dešava, ali sam imala onu neku rupu u grudima, neku prazninu koja kao da je vrištala i čekala da se ispuni.
“Evo ti novine moj mili, skuhala sam nam kafu, sad ću da ti donesem jastuk da se nasloniš.”
“Ne treba jastuk, možeš da odeš po čokoladu, nešto mi se jede.”
Kako ranije nije imao specifičnih želja u vezi sa hranom, pojurila sam, pa zatekla prizor koji me je slomio.
Tako sjedeći obrijan i sređen, sa ukočenim prstima je dušu ispustio. Nežao je nepomično, ali u licu rumen, djelovao je srećno i nasmijano.
A onda sam bacila pogled na novine gdje je svojom rukom urezanim slovima napisao:
“Hvala ti za sve, nije trebalo da se žrtvuješ toliko, sad s mirom popij kafu i zasladi se, a kad se opet sretnemo, ja ću tebe da njegujem i čuvam.”
Raspala sam se od bolova. Nisam htjela da čačkam i istražujem, nemam ništa od toga. Tako je želio i neka bude.
(Novi.ba/Stil)
