Danas se malo dotičemo teme crnina, to jeste žene koje nose tu vrstu i boju odjeće kada su u žalosti. Ono što jako veliki procenat osoba ne zna je to, koliko se zapravo nakon smrti neke osobe smoje i mora nositi crna odjeća. Slijedi i jako poučna priča o ovome.
U našoj kulturi postoji tradicija u kojoj je uobičajeno nositi boju žalosti, poznatu kao “crnilo”, ne samo na dan sprovoda, već i tijekom određenog razdoblja nakon smrti voljene osobe.
U našoj zemlji oblačenje crne odjeće predstavlja duboko grižnju savjesti. To obično podrazumijeva nošenje isključivo crne odjeće i obuće, bez ikakvih ukrasa ili dizajna. Osim toga, žene se mogu odlučiti za nošenje crne marame, dok pojedinci svih spolova često odabiru fleur, crni ukras pričvršćen na svoju odjeću, kao simbol žalosti.
U različitim trajanjima, pojedinci odlučuju nositi crno kao simbol žalosti, u rasponu od 40 dana do 6 mjeseci ili čak godinu dana. U slučajevima duboke tuge, poput tragičnog gubitka djeteta, neki pojedinci odluče nositi crno na neodređeno vrijeme kao doživotnu počast.
Je li praksa žalovanja isključivo kulturna tradicija ili je crkva podupire? Kako se pravoslavlje bavi temom tugovanja? Što smatramo primjerenim, a što prepuštamo osobnoj procjeni vođenoj etičkim vrijednostima? Otac Radoslav Savović, ugledni lik hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, pruža nam uvide koji će otkloniti nedoumice.
Prema svećeniku, crkva nema ovlasti diktirati osobne preferencije; u konačnici se svodi na individualni afinitet. Žaljenje je, prije svega, unutarnje stanje koje osoba doživljava. Kad netko tuguje za drugim, pokušava na različite načine nadoknaditi njegovu odsutnost. Međutim, neke stvari jednostavno moraju postojati i trpjeti, a izražavanje tuge samo je jedan oblik žaljenja. Vrijedno je napomenuti da ne pokazuju svi pojedinci koji pokazuju znakove žalosti, poput nošenja crne odjeće, nužno isto ponašanje povezano s tugom.
U nas se uvriježilo mišljenje da nije primjereno obilježavati uspjehe pojedine godine kada premine član obitelji. Međutim, o. Radoslav se protivi ovom mišljenju, tvrdeći da je pogrešno.
- Obilježavanju slave uvijek treba pristupiti dostojanstveno, bez glasne glazbe i razularenih kafanskih okupljanja. Nego neka to bude spomendan svetaca, zaštitnika naših domova i obitelji. Bez obzira na veličinu ili kapacitet naših životnih prostora, slavu treba slaviti u granicama vlastitog prebivališta, u kakvim god je to izvedivim uvjetima. Čini se da je u današnjem društvu fokus isključivo na uživanju u hrani i piću. Međutim, kao što je apostol navijestio, prava slava leži u radosti i utjehi koji se nalaze u Duhu Svetom, a ne u pukoj hrani.
Iako je posve prihvatljivo slaviti sveca uz gozbu i piće, primarni fokus treba biti na liturgijskim i sakramentalnim aspektima. To uključuje osvećenje vode, rezanje slavskog kolača i osvećenje žita. Značaj žita leži u njegovom prinosu u čast sveca i slavu Boga, kao i za promicanje dobrobiti onih koji su ga pripremili i onih koji u njemu sudjeluju, te pružanje utjehe dušama naših preminulih voljenih one. Kontinuitet u slavljenju Boga trebao bi biti naš prioritet. Naravno, na taj će se dan obitelj ipak okupiti na blagovanju, pa zašto ne bismo istinski proslavili posvećenjem žita i vode te rezanjem kolača?
Sve ostalo je samo na temelju okolnosti i ovisi o individualnim sposobnostima. Možda čak postoje rasprave o tome treba li Uskrs slaviti nakon smrti susjeda. Ipak, Uskrs treba uvijek slaviti! Naime, crkveni kalendar određuje Pobusani ponedjeljak, kada se jaja nose na groblje i kada se pokojniku naviješta uskrsnuće. Ovaj dan ima simbolično značenje, poput mise zadušnice“, tvrdi svećenik.
Otac Radoslav pojasnio je da se pitanje hoće li se ići s krštenjima i vjenčanjima u vrijeme žalosti, s obzirom na uvjerenje da godinu dana nakon smrti obitelji ne treba slaviti, u konačnici svodi na moralni izbor.
Čin krštenja i vjenčanja inherentno odiše osjećajem likovanja i veselja. U naše moderno doba ove su proslave poprimile toliki značaj da je povremeno teško razlučiti biraju li pojedinci mjesto za svoje vjenčanje ili planiraju vjenčanje oko odabranog mjesta. Međutim, bilo bi nepravedno generalizirati sveobuhvatno. Umjesto toga, ključno je izbjegavati krajnosti pri procjeni moralnih implikacija ovih događaja. Drago je svjedočiti obiteljima koje poštuju običaje godine, kao što je jednako pohvalno svjedočiti onima koji se odluče za skromniju proslavu, bilo krštenje ili vjenčanje.
Prema riječima oca Radoslava, iako praksa pozivanja ljudi na daću nakon pogreba nije obavezna u smislu rituala, mnogi je uobičajeno poštuju. Prilikom planiranja izleta na vikendicu, važno je uzeti u obzir ograničenja u prehrani tijekom razdoblja posta.
Uobičajeno je pogrešno shvaćanje da bi trebale postojati odvojene dače za post i uživanje, ali u stvarnosti je odlučujući faktor podudara li se to s razdobljem posta ili ne. Osim toga, važno je napomenuti da se na groblje ne smije nositi nikakva hrana, osim žitarica i možda pića za okrjepu. Nema potrebe organizirati raskošnu gozbu u tom okruženju.
