U bolnici je ležao jedan nepokretan stariji čovjek. Svaki dan tog čovjeka posjećivao bi jedan mladić – sjedio bi s njim, pomagao mu da jede, zatim bi ga oprao, izveo u šetnju po bolničkoj bašti, a onda bi mu ponovo pomogao da legne i odlazio bi tek kada mu više ništa ne bi trebalo.
Jednog dana, dok mu je davala lijek i pregledala ga, medicinska sestra upita starca: „Mašallah, je li vam ovo sin?“ Starac je pogleda i pomisli u sebi:
„Eh, kamo sreće da je to jedan od mojih sinova“, a zatim reče:
„Ne, nije mi sin. To je siroče iz kvarta u kojem smo nekad živjeli. Jednom sam ga vidio kako plače pored vrata džamije kada mu je umro otac, pa sam ga tješio i kupio mu slatkiš.“
Od tada se ne odvaja od mene – nijedan dan nije prošao da nije obišao mene i moju suprugu da vidi kako smo, a kada sam se razbolio, odveo je moju suprugu svojoj kući, a mene doveo u bolnicu na liječenje.
Kada sam ga upitao: „Zašto, sine, moraš s nama nositi sav ovaj teret?“, nasmijao se i rekao mi: „Još mi je okus onog slatkiša u ustima, amidža.“
