Ako su simboli politika, onda je zajednički poklonik Putinu iz Beograda i Banje Luke poruka glasnija od hiljadu saopštenja. Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, dvojica balkanskih lidera s reputacijom autokrata u regionu, posljednjih sedmica su konačno ogolili sve iluzije o “balansiranju” između Istoka i Zapada. Onog trenutka kad su obojica odlučila otići na noge Vladimiru Putinu, pitanje je prestalo biti diplomatsko. Postalo je geopolitičko. I moralno.
Vučićeva američka bruka
Počelo je tiho – u hodnicima moći, gdje se Vučić nije uspio susresti ni s jednim visokim zvaničnikom američke administracije, iako je najavljivao “važne razgovore”. Vrhunac poniženja došao je kad se saznalo da je pokušao neformalno prisustvovati večeri organizovanoj od strane Trumpove fondacije – i da je, prema izjavama pojedinih američkih izvora, odbijen pod lažnim identitetom. Zukan Helez to nije propustio da istakne, nazivajući ponašanje predsjednika Srbije nedostojnim i opasnim po dignitet same države.
Srbija, koja je decenijama pokušavala da se pozicionira kao zemlja između Istoka i Zapada, sada je, čini se, izabrala. Ali ne za sebe — nego za režim.
Dodik – čovjek koji ne krije kome pripada
Dodik je bio jasan: “Putin je dokazani prijatelj srpskog naroda.” Za razliku od Vučića, koji se godinama skrivao iza lažne neutralnosti, lider RS-a je već odavno okrenuo lice prema Moskvi i leđa Briselu. Njegova posljednja posjeta Rusiji, usred novog talasa agresije na Ukrajinu i sve glasnijih poruka iz Brisela o secesionističkoj prijetnji koju predstavlja, bila je više od simbolike – bila je otvorena podrška diktaturi.
Putin ih ne prima zato što ih voli. Prima ih zato što mu trebaju. Njegova strategija destabilizacije Evrope podrazumijeva male, lokalne igrače sa velikim egom i malom odgovornošću. Vučić i Dodik su u toj igri korisni idioti – predani lojalisti koji misle da zadržavaju suverenitet dok zapravo prodaju region za političku milost.
Balkan kao trojanski konj Kremlja
Rusiji više ne treba Crna Gora. Izgubili su je. Albanija nikad nije bila njihova. Kosovo su iskoristili kao argument, ne savez. Ostala su dva stuba: Beograd i Banja Luka. I baš zato se ovih dana gledamo u realnosti koja nas podsjeća na 1990-te: kada lideri zbog svoje moći žrtvuju i narod i državu.
Vučić pokušava igrati “nacionalnu kartu” dok se javno sramoti u Washingtonu. Dodik ne igra – on izvršava. A obojica zajedno čine savršen par u rukama Moskve, koji ne zna kako da se vrati Evropi jer su već prodali sve što su mogli — osim straha.
Šta Balkan znači Putinu?
Putin ne treba rat na Balkanu. Treba mu nestabilnost. Treba mu “zamrznuti sukob”. Treba mu Vučić da zateže Kosovo, ali da ne pregovara. Treba mu Dodik da blokira BiH, ali da ne proglasi nezavisnost. Treba mu haos — ali kontrolisan. I u toj strategiji, dvojica balkanskih lidera su ne samo partneri, već zavisnici od te uloge.
Oni više ne mogu nazad. Ne zato što ih Zapad ne bi primio – već zato što bi ih narod pitao: “Zašto ste nas godinama lagali?”
Gdje je izlaz?
Vučić je osramoćen u SAD-u. Dodik je izolovan u Briselu. Obojica sad traže spas u carstvu koje ne prašta slabost. A narod? Narod je taoc. Bez alternative, bez glasa, bez lidera koji bi rekao: “Dosta je.”
U međuvremenu, Kremlj slavi. Dvojica lojalnih igrača došla su — sami — da potvrde koliko je Balkan još uvijek ranjiv. I koliko su vlastiti interesi moćniji od svakog pojma časti, naroda i istorije.
