Moja majka je oduvijek bila moderni rob i nečiji službenik. Kao da je mislila da je svaka budala iznad nje.
Najgore je to što je tako učila mene i brata, da vječito budemo pokorni i poslušni, ne daj bože da se za nešto borimo. Ćuti, ne svađaj se, ne zamjeraj se. Jednog dana ja dođem kući i ispričam kako mi je poslodavac predložio sporazumni prekid radnog odnosa, koji ja nisam htjela potpisati.
Ako mu ne trebam, neka me lijepo otpusti i da otpremninu, da mogu i na biro otići. Potpišem li ovo drugo, niko prema meni nema obaveza i nemam nikakvih prava, a on bi na moje mjesto doveo nekog drugog i tako u krug.
Majka je zamalo doživjela nervni slom. Kako će ona njemu u oči pogledati od sramote (poslodavac i ona su bili komšije).
Ja sam je pitala ko ti je draži od nas dvoje, čija dobrobit ti je važnija, a ona i dalje po svom. E pa draga mama, nisam ja ničiji rob, ja samo pošteno zarađujem, a taj tvoj “prijatelj” ako je htio firmu, neka zna da to nosi sa sobom i odgovornosti, a ne samo zaradu.
Izvor: ispovesti.com
